Vol 4, No 1, 2005 pp. 1-10
UDC 316.334.3
THEORETHICAL AND VALUABLE FOUNDATIONS
OF THE RIGHT TO CIVIL DISOBEDIENCE
Branislav Stevanović
Faculty of Philosophy, Niš
stebranis@yahoo.com 
The right to civil disobedience could not be deduced from the so-called "positive right". The "positive right" expresses a particular state sovereignty embedded in law, namely, it means its own will. Therefore, there is no "legal" right to disobedience (which could be only contradictio in adiecto), but there are very strong juristic ordinances that prescribe "respect the Constitution and laws" in every states founded by law. In spite of that, I argue that the general theoretical ground of the so-called "natural right", as well as the ethical, religious, juristic and other humanistic teachings could (and also must) provide a theoretical and valuable basis for a certain "over-law right" to rebellion against "lawful injustice" (if it exists). Inasmuch as basic human rights are considered to be "natural" (which should be read as – cultural) and to exist before any political order, they represent not only the basis of (democratic) political order, but also a quite legitimate reason for the shifting – if they become a brake for their primary values and goals. As part of human rights, the right to civil disobedience represents some kind of meta-right that overarches any existing political order. In the same vein of thought, civil disobedience in contemporary political theory appears as conscious political activity confronting the existing ("bad") law, but not morality itself. Its roots lie in "law culture" or in "background values" of political culture, or in the "public conception of justice" (Rawls). In addition, the main goal of civil disobedience is not to awaken people's aggression toward authority but to develop moral virtue, civil courage and human dignity in them.
Key words: Civil disobedience, positive law, human rights, justice, freedom, legitimacy, order. 
TEORIJSKE I VREDNOSNE OSNOVE PRAVA
NA GRAĐANSKU NEPOSLUŠNOST
Pravo na građansku neposlušnost se ne može izvesti iz tzv. "pozitivnog prava". "Pozitivno pravo" izražava partikularnu državnu suverenost pretočenu u zakon, to jest, označava njenu volju. Prema tome, ne postoji "zakonsko" pravo na neposlušnost (što može biti samo jedan contradictio in adiecto), ali zato postoje veoma strogi zakonski propisi koji propisuju "poštovanje Ustava i zakona" u svakoj zemlji temeljenoj na pravu. Uprkos tome, smatram da filozofska osnova tzv. "prirodnog prava" kao i etička, religiozna, pravna i druga humanistička učenja mogu (i moraju) ponuditi etičko-vrednosnu osnovu za izvesno "nad-zakonsko" pravo "zakonitom ne-pravu" (ako ono postoji). Ukoliko osnovna ljudska prava, kao "prirodna" (što zapravo treba čitati kao filozofska ili kulturna), postoje pre svakog političkog poretka, ona izražavaju ne samo osnovu (demokratskog) političkog poretka, vec i sasvim legitiman razlog za njegovu izmenu, ako ovaj postane kočnica za svoje primarne vrednosti i ciljeve. Kao deo ljudskih prava, pravo na građansku neposlušnost predstavlja svojevrsno meta-pravo koje natkriljuje svaki politički poredak. U sličnom duhu, građanska neposlušnost se u savremenoj političkoj teoriji sagledava kao svesna politička aktivnost suprotstavljena postojećem ("lošem") zakonu, ali ne i moralnosti kao takvoj. Njeni koreni leže u "pravnoj kulturi" ili u "pozadinskim vrednostima" političke kulture ili pak, u "javnoj koncepciji pravde" (Rols). Takođe, glavni cilj građanske neposlušnosti nije da probudi urođenu ljudsku agresivnost prema vlastima, već da u građanima razvije moralnu vrlinu, građansku hrabrost i ljudsko dostojanstvo.
Ključne reči: Građanska neposlušnost, pozitivno pravo, ljudska prava, pravda, sloboda, legitimnost, poredak