Vol.1, No 3, 1999 pp. 271 - 282
UDC 321.7:327(73)
DEMOCRACY AS A WORLDWIDE PROCESS
AND INTERNATIONAL LAW VIEWS
OF THE UNITED STATES OF AMERICA
Milan Petrović
Faculty of Law, Niš
Abstract. Defeats of the fascist totalitarianism in World War II and that of the communist totalitarianism in the Cold War represent victories of the liberal democracy, personified in the United States of America as the indisputable leader of the demoliberal countries. The object of the liberal democracy is a world state, the projection of which had already been given by Kant, the unvoidableness of which was pointed out by H. Cohen, his Jewish follower, as well as by A.J. Toynbee, the English theoretician of history. The legitimacy of the world state lies in preventing wars among peoples and in replacing national policies by the universal economy. Initial steps towards the world state were made in the 20th century, first of all, thanks to the will of the United States: the League of Nations created in 1919, followed by the United Nations in 1945. It is reasonable to put a question: Is the mankind today, when the United States is the only world-wide power, close to attaining this goal, or new political confrontations are arising within it.
To provide an answer, we must start from the essence of the liberal democracy: it is plutocracy. However, its realistic constitution – trinity of the financial capital, urban masses and intellectuals demagogues – cannot be found in the formal charters and human rights declarations. As a plutocracy, the United States of America has developed a characteristic "pacifistic-militant" imperialism the basic principle of which is: Jujus economic, emus region. It is important to note that the basic principle of the communist imperialism belongs here as well: Cujus regio, ejus oeconomia. Following their basic principle, the United States of America gives up the classical, annexational imperialism and strive to replace it with a form more appropriate to that principle: "control". "Control", in a particular sense, imparted to it by the plutocratic imperialism, means that a controlled state formally remains completely sovereign, but that its policy is really determined by the state having "control" over it. The most complete the "control" is when the power exerting it completely takes over the economy of the controlled state.
The doctrine which translate the North American imperialism into the world of the international law is called "Monroe Doctrine". What is particular about this doctrine is that the United States demands that other countries recognize it, but retain an exclusive right to its interpretation and application; under the "Monroe Doctrine", no one except the States can derive whatever pretensions.
In its original form, as that given by its creator, James Monroe, President of the Union, in 1823, it forbids European powers to intervene in the domain of the "Western Hemisphere"; in return, the United States promises not to mix into their conflicts. At that time, the "Western Hemisphere" covered the mainland of the North, Central and South Americas. The first significant correction took place during World War I, when the United States mixed into the European countries conflict on the side of Triple Entente, sticking to the viewpoint of banning any intervention with the "Western Hemisphere", the standpoint approved by all the Versailles Peace Treaty signatories. The next great correction took place after the war had broken in Europe in 1939. On the occasion the validity of the "Monroe Doctrine" was expanded to the expanses of the Atlantic and Pacific oceans extending, let us say, to Greenland, Iceland and New Zealand. Finally, President Truman expanded its validity to the whole "free world", the United States retaining the right to interpret which people are "free" and which are not. This evolution of the "Monroe Doctrine" is an expression of the strengthening of the North American major force imperialism.
Therefore, the perspective of the world state may be only through imposing the North American "control" to the rest of the world. Bit, this is impossible without further complications and conflicts. Particularly unavoidable is the conflict between the plutocratic and Islamic imperialism, since the latter is based upon the essentially different basic principle: Cujus regio, ejus religio and Cujus religio, ejus regio, respectively, which the secular international law replaces by the political theology.
Key words:  democracy, world state, control, imperialism, Monroe Doctrine, West Hemisphere, "Cujus oeconomia, ejus regio".
DEMOKRATIJA KAO SVETSKI PROCES I MEĐUNARODNO PRAVNI NAZORI SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Porazi fašističkoga totalitarizma u Drugom svetskom ratu i komunističkoga totalitarizma u Hladnom ratu predstavljaju pobede liberalne demokratije, koju oličavaju Sjedinjene Američke Države, kao neosporni predvodnik demoliberalnih zemalja. Cilj liberalne demokratije jeste svetska država, čiju je projekciju dao već Kant, a na čiju je neminovnost ukazivao njegov jevrejski sledbenik H. Cohen, kao i engleski teoretičar istorije A.J. Toynbee. Legitimnost svetske države leži u sprečavanju ratova među narodima i u zameni nacionalnih politika univerzalnom ekonomijom. Pre svega zahvaljujući volji Sjedinjenih Država, učinjeni su u 20. veku početni koraci ka svetskoj državi: 1919. stvoreno je Društvo naroda, a 1945. Ujedinjenne nacije. Opravdano je pitanje: da li je čovečanstvo sada, kada su Sjedinjene Države ostale jedina svetska sila, blizu ostvarenja tog cilja, ili se u njemu rađaju nove političke suprotnosti?
Odgovor mora poći od suštine liberalne demokrartije: Ona je plutokratija. Njen zbiljski ustav – trojstvo finansijskog kapitala, gradskih masa i intelektualca demagoga – ne nalazi se, međutim, u formalnim poveljama i deklaracijama ljudskih prava. Kao plutokratija, razvile su Sjedinjenje Američke Države jedan svojevrstan, "pacifističko-ratoborni", imperijalizam, čiji je osnovni princip: Cujus oeconomia, ejus regio. Značajno je da u isti red dolazi i osnovni princip komunističkoga imperijalizma: Cujus regio, ejus oeconomia. Sledstveno svom osnovnom principu, Sjedinjenje Američke Države odustaju od klasičnoga, aneksionističkog imperijalizma i teže da ga zamene formom primerenijom tom principu: "kontrolom". U osobenom smislu, koji joj daje plutokratski imperijalizam, "kontrola" znači da kontrolisana država ostaje formalno potpuno suverena, ali da njenu politiku faktički poptuno determiniše država koja ima "kontrolu" nad njom. "Kontrola" je najpotpunija kada sila koja je vrši, poptuno preuzme ekonomiju kontrolisane države.
Doktrina koja severnoamerički imperijalizam prevodi u svet međunarodnog prava jeste "Monroova doktrina". Njena osobenst sastoji se u tome, što Sjedinjenje Države zahtevaju od drugih zemalja da je priznaju, ali pri tom zadržavaju isključivo pravo na njeno tumačenje i primenu; iz "Monroove doktrine" niko osim njih ne može izvoditi ma kakve pretenzije.
U svome prvobitnom vidu, kakav joj je 1823. dao njen tvorac, predsednik Unije James Monroe, ona zabranjuje evropskim silama intervenciju u oblasti "zapadne hemisfere"; zauzvrat, Sjedinjene Države obećavaju da se neće mešati u sukobe među njima. "Zapadna hemisfera" obuhvatala je tada kopno Severne, Centralne i Južne Amerike. Prva velika korekcija nastupila je u Prvom svetskom ratu, kada su se Sjedinjene Države umešale u sukob evropskih država na strani sila Antante, ostajući pri tom na stanovištu zabrane intervencije unutar "zapadne hemisfere", sa čime su se saglasile potpisnice Versajskog mirovnog ugovora. Sledeća velika korekcija nastupila je nakon izbijanja rata u Evropi 1939. godine. Tom prilikom je važenje "Monroove doktrine" prošireno na prostrantsva Atlanskog i Tihog okeana, protežući se, recimo, na Grenland, Island i Novi Zeland. Konačno, presednik Unije Truman proširuje njeno važenje na celi "slobodni svet", pri čemu su tumačenje toga, koji je narod "slobodan", a koji nije, zadržale za sebe Sjedinjenje Države. Ova evolucija "Monroove doktrine" izraz je jačanja imperijalizma severnoameričke velesile.
Perspektiva svetske države može, dakle, biti jedino u nametanju severnoameričke "kontrole" ostatku sveta. No, ono je bez daljnjih komplikacija i sukoba nemoguće. Naročito je neizbežan sukob plutokratskog sa islamskim imperijalizmom, budući da ovaj počiva na suštinski različitom osnovnom principu: Cujus regio, ejus religio, odnosno: Cujus religio, ejus regio, koji sekualarno međunarodno pravo zamenjuje političkom teologijom.
Ključne reči: demokratija, svetska država, kontrola, imperijalizam, Monroova doktrina, zapadna hemisfera, "Cujus oeconomia, ejus regio".